Korčulanska ljetna škola

[Izvornik: Milan Kangrga, Izvan povijesnog događanja. Dokumenti jednog vremena, Split: Feral Tribune biblioteka, 1997., str. 278-294]

OSNIVANJE

Korčulansku ljetnu školu osnovali su Rudi Supek i Milan Kangrga. Početkom šezdesetih godina ljetovali smo s obiteljima svake godine u Lumbardi na otoku Korčuli. Tu je 1962. god. pala ideja od strane Supeka da se osnuje nešto slično onim ljetnim seminarima za dopunsko obrazovanje nastavnika različitih struka, što ih je financirao Republički sekretarijat za prosvjetu SRH, a što su se održavali u Crikvenici i Makarskoj. Sada bi to bilo za nastavnike srednjih škola iz filozofije i sociologije, kao i studente i za nastavnike Sveutilišta tih struka. Kad sam Supeku primijetio da mi se ovo – “škola” – čini preuskim, s obzirom da smo namjeravali već otpočetka na te seminare pozivati i poznate strane predavače iz Europe, Supek je imao jedan važan argument protiv moje sumnje: Ako želimo dobiti sredstva za održavanje tih susreta, onda se Sekretarijatu, a prije svega Savjetu za znanstveni rad, mora predložiti nešto slično ili isto kao i dopunski seminari iz ostalih struka! Tako smo ostali pri tom nazivu: Korčulanska ljetna škola.

Najprije smo dakako morali dobiti odobrenje za osnivanje škole od predstavnika grada Korčule. Tako smo najprije otišli na razgovor s tadašnjim gradonatelnikom Korčule g. Trentom, koji nas je obojicu dočekao s nekim svojim suradnicima. Izložili smo im svoj plan, s težištem na turističkoj propagandi za Korčulu kad se škola osnuje. Planirali smo rad škole krajem turističke sezone (to je tada bilo obično u posljednjoj dekadi kolovoza: 20-31. VIII.), što je zapravo značilo produženje sezone. Gradonačelnik i njegovi suradnici oduševili su se ovim planom, uz obećanje svesrdne podrške sa svoje strane u svakom pogledu, a naročito pri osiguranju smještaja gostiju kako u hotelima tako i privatno. Kasnije smo svesrdnu podršku dobivali od novoga gradonačelnika I. Jeričevića.

Po povratku u Zagreb izložili smo svoj plan kolegama s Odsjeka za filozofiju i Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta, s kojim su se oni odmah složili jer se osjećao nedostatak upravo takvog jednog foruma, gdje bi se okupljali nastavnici filozofije i sociologije iz srednjih škola u Hrvatskoj, ali i iz drugih Republika. Tada smo poradili na oblikovanju Odbora škole (kojemu je predsjednik bio i ostao R. Supek), u kojemu su radi bolje organizacije cijele stvari trebali biti članovi i iz drugih Republika. Glavninu je medutim, što je bilo i razumljivo, sačinjavala grupa profesora iz Zagreba, jer je organiziranje rada Škole bila stvar primarno tih kolega, a i sredstva su dolazila iz Savjeta za znanstveni rad SRH. Naravno da se prethodno morala dobiti suglasnost za pokretanje i rad Škole od tog Savjeta što je i uspjelo. No, Škola nije odmah počela s radom.

Iduće godine 1963. održana je neka vrsta “generalne probe” za rad Škole, i to u Dubrovniku. Osim nekih naših sudjelovatelja, a uglavnom užega kruga osnivača, bili su prisutni neki od svjetski poznatih filozofa i sociologa iz Europe, kao što su Erich Fromm, Henri Lefebvre, Lucien Goldmann i još neki. Tu se onda stranim gostima bila obrazložila naša namjera za osnivanje Korčulanske ljetne škole iduće 1964. godine. Dobila se tako suglasnost stranih gostiju da će oni sa svoje strane napraviti reklamu za našu Školu i organizirati što više stranih predavača za rad na Školi. I tako je počelo. Nismo baš očekivali, bar ne prvih godina, veliki odaziv stranaca, ali smo se ugodno iznenadili, kad je već sljedeće godine došlo mnogo stranih poznatih imena europske filozofijske i sociologijske misli. Sredstva smo tada dobili od Savjeta za znanstveni rad SRH.

Kao što je rečeno, Korčulanska ljetna škola započela je svoj rad skromnim ambicijama, a prvenstveno s obavezom sveučilišnih nastavnika filozofije i sociologije da rade na permanentnom obrazovanju srednjoškolskih nastavnika tih predmeta, kao i svih drugih zaposlenih u drugim ustanovarna, koji su zainteresirani za taj rad iz istih područja. U tom smislu osnovni ciljevi i zadaci, što ih je Odbor Korčulanske ljetne škole pred sebe postavio bili su sljedeći:

1. stručno obrazovanje kadrova iz filozofije i sociologije koji rade u visokoškolskim i srednjoškolskim ustanovama, raznim institutima i društvenim organizacijama, kao i u novinarstvu;
2. razmjena znanstvenih iskustava i mišljenja medju filozofima i sociolozima na svim područjima djelatnosti u zemlji;
3. razmjena iskustava i mišljenja izmedu domaćih i inozemnih znanstvenika i stručnjaka o dometima i kretanjima filozofijske i sociologijske misli u Europi i svijetu, kako bi se bilo u bitnim tokovima te misli i najnovije literature s tih podrčja teorijskog rada.

Ovako postavljeni ciljevi i zadaci rada Škole, što su imali prvenstveno akademski karakter u užem smislu riječi, i pored činjenice da je u suvremenim uvjetima permanentno obrazovanje jedan od značajnih zadataka u svim podrčjima znanosti, brzo je promijenio svoju prvobitnu namjenu i povukao se u drugi plan, iako je ostao prisno vezan s osnovnim zadatkom. U prvi se plan nametnuo, samim karakterom rada i diskusija, oblik koji je i najprimjereniji filozofskom i sociologkom skupu: otvorena razmjena mišljenja, slobodna i kritička diskusija o bitnim problernima naše suvremenosti i života današnjeg čovjeka, često puta bila je to pasionirana obrana i obrazloženje vlastitih uvjerenja i sukob angažirane misli, bez čega nema pravog misaona i društvena razvitka.

Tako možemo reći da je Korčulanska 1jetna škola odmah po svom osnutku i već u prvim svojim sesijama, umjesto akademske pouke u užem smislu kako je zamišljena, postajala društveni dogadjaj prve vrste, i to medjunarodnog značaja, izvor misaone akcije koja je široko nadilazila njezine formalne granice i mjesto okupljanja najprominentnijih imena europske i svjetske filozofijske i sociologijske, kao i općeteorijske misli naše suvremenosti. Tome se dakako nitko od osnivača nije ni u snu nadao! Koje su to bile teme, što su na razmjenu mišljenja i toliko žustre diskusije okupljale svake godine toliko značajnih imena u radu Škole? Navest ćemo ih po godinama:

1963. godine: Progres i kultura (Dubrovnik prve godine!)
1964. godine: Smisao i perspektive socijalizma
1965. godine: Što je povijest?
1966. godine: Nije održana zbog teških napada na rad škole od strane partijskog vrha (Bakarić & comp.)
1967. godine: Stvaralaštvo i postvarenje
1968. godine: Marx i revolucija
1969. godine: Moć i čovječnost
1970. godine: Hegel i naše vrijeme (uz 200. godišnjicu rođenja)
1971. godine: Utopija i realnost
1972. godine: Sloboda i jednakost
1973. godine: Bit i granice gradjanskog svijeta
1974. godine: Umjetnost u tehnificiranu svijetu.

Ovo je ujedno bilo posljednje zasjedanje i rad Korčulanske ljetne škole, jer je ona od strane staljinističke birokracije zabranjena. Zabrana je provedena direktivom vodstvu grada Korčule da ne dopusti daljnji rad, što je ono vrlo nevoljko i s (privatnim) negodovanjem i provelo, iako je time dobar dio turističkog prometa bio izgubljen. No, to je već druga priča.

Navest ćemo imena svih aktivnih učesnika Korčulanske ljetne škole, jer je osim njih na zasjedanjima sudjelovao mnogo veći broj domaćih i inozemnih, ne samo filozofa i sociologa, nego i umjetnika i teoretičara drugih znanstvenih područja. Tako je 1968. god. bilo na Korčuli oko 500 učesnika. Tako sam ja 1965. na rad Škole pozvao i patera Gustava Wettera iz Vatikana, koji se vrIo rado odazvao pozivu, održao referat i kasnije izjavio da se po prvi puta našao u jednoj socijalisti&oj državi kao predavač, i to s kritičkim referatom protiv nekih stavova marksizma. Od aktivnih učesnika navodim sljedeće iz svih jugoslavenskih republika:

ZAGREB: Branko Bošnjak, Marijan Cipra, Veljko Cvjetičanin, Mladen Čaldarović, Blaženka Despot, Branko Despot, Željko Falout, Vladimir Filipović, Danko Grlić, Mirjana Gros, Boris Hudoletnjak, Miroslav Jilek, Boris Kalin, Milan Kangrga, Vjekoslav Mikecin, Ivan Kuvačić, Milan Mirić, Predrag Matvejević, Danilo Pejović, Gajo Petrović, Zvonko Posavec, Ivan Prpić, Žarko Puhovski, Nadežda Čačnović-Puhovski, Eugen Pusić, Dimitrije Sergejev, Milivoj Solar, Rudi Supek, Vanja Sutlić, Nikola Skledar, Goran Švob, Predrag Vranicki, Duško Žubrinić i Antun Žvan.

BEOGRAD: Jovan Arandjelović, Milan Damnjanović, Mihailo Djurić, Zagorka Pešić-Golubović, Trivo Indjić, Zoran Konstantinović, Andrija Krešić, Aleksandar Kron, Veljko Korać, Zdravko Kučinar, Jovan Marjanović, Mihailo Marković, Leo Mates, Ivan Maksimović, Vojin Milić, Dragoljub Mićunović, Branko Horvat, Nebojša Popov, Branko Pavlović, Svetozar Stojanović, Djuro Šušnjić, Ljubomir Tadić, Žarko Vidović i Miladin Zivotić.

SARAJEVO: Franc Cengle, Esad ćimić, Branislav Djurdjev, Ivan Focht, Božidar Jakšić, Olga Kozomara, Rasim Muminović, Besim Ibrahimpašić, Kasim Prohić, Božidar Gajo Sekulić, Džemal Sokolović, Vojin Simeunović, Abdulah Šarčević, Arif Tanović i Zoran Vidaković.

LJUBLJANA: Božidar Debenjak, Tine Hribar, Taras Kermauner, Dušan Pirjavec, Veljko Rus, Vojan Rus, Ivan Urbančič.

SKOPLJE: Dmitar Dimitrov i Mitke Ilijevski.

NOVI SAD: Nandor Major i Gligorije Zaječaranović

LESKOVAC: Dušan Stošić

PRIŠTINA: Hajredin Hoxha i Živojin D. Denić.

RIJEKA: Duško Berlot i Žarko Benković.

SPLIT: Srdjan Vrcan.

SUBOTICA: Abel Deši.

ZADAR: Marija Brida.

Koliki je interes Korčulanska 1jetna škola pobudila medju inozemnim filozofima i sociolozima, vidi se po velikom broju poznatih imena europskih i svjetskih aktivnih učesnika na zasjedanjima Škole kroz deset godina njezina postojanja. Biti pozvan na sudjelovanje u radu Skole bila je posebna čast. I sam bio sam svjedokom tome prilikom mojega boravka u Njemačoj (Freiburg i Heidelberg). Tako me je poznati njemački filozof fenomenološke provenijencije, Eugen Fink, 1970. god. zamolio da na Školu pozovem filozofa Wernera Marxa, koji je u Freiburgu, nakon povratka iz USA, dobio katedru što je bila ispražnjena nakon odlaska Martina Heideggera. On se vrlo rado odazvao i te je godine sudjelovao u radu Škole zapaženim referatom o Hegelu kao vrsni istraživač klasične njemačke filozofije. I neki drugi filozofi u Njemačkoj, kad su doznali da se tamo nalazim, javljali su mi se sa željom da budu pozvani na Korčulu, što sam i učinio. Evo učesnika iz inozemstva po zemljama:

ARGENTINA: José Sazbon.
AUSTRIJA: Erich Heintel, Hans Köchler, Franz Marek, Günther Nenning, Kurt Rotschild.
ČEHOSLOVACKA: Juraj Bober, Vindrich Fibich, Karel Kosik i Julius Strinka.
ČILE: Raul Claro.
BELGIJA: George Goriely, Pierre Joye, Ernest Mandel.
FRANCUSKA: Kostas Axelos, Pierre Broué, Daniel Guérin, Lucien Goldmann, Serge Jonas, Henri Lefebvre, Annie Kriegel, Serge Mallet, Francis Pithon, Pierre Naville, Jean M. Palmier, Jean Pronteau, Maximilien Rubel.
ISLAND: Johan P. Arnason.
IZRAEL: Shlomo Avineri.
ITALIJA: Ernesto Baroni, Lelio Basso, Umberto Cerroni, Lucio Lombardo Radice, Enzo Paci, Dario Rei, Ricardo Quarello, Giuseppe Semerari, Mario Spinella.
JAPAN: Shingo Shibata.
MEKSIKO: Erich Fromm.
NIZOZEMSKA: W. van Dooren.
MADJARSKA: Agnes Heller, Gyergy Markus, Vilmos Sos, Zador Tordai, Ivan Varga.
NORVEŠKA: Tore Nordestam, Gunnar Skirbeck, H. Skjörvheim.
POLJSKA: Leszek Kolakowski, Jan Szewczyk, Stefan Moravski.
RUMUNJSKA: Nicolae Bellu, Pavel Apostol, Octavian Chetan, Dragan Stojanovici.
ŠVEDSKA: Pierre Schori, Stjepan Udovi~.
ŠVICARSKA: Arnold Künzli.
SJEDINJENE AMERIetKE DRŽAVE: Norman Birnbaum, Wiliam McBride, Donald Borchert, Paul Brockelman, Pete Clecak, Robert S. Cohen, Harold Cruse, Fritjof Bergman, Bogdan Denić, Valentin Dusek, A. Morris Eames, Abraham Edel, George Fischer, Victor Gourevitch, Samuel Gluck, Arnold Kaufmann, John Lachs, A.W. Levi, Heinz Lubasz, Michael Maccoby, Herbert Marcuse, Norman Meier, Steven Marcus, William Nietmann, Howard L. Parsons, Paul Piccone, Joachim Schumacher, John Sommerville, Rose Sommerville, Robert Tucker, Max Wartoffsky, Philip Wiener, Kurt Wolff.
VATIKAN: pater Gustav Wetter.
VELIKA BRITANIJA: Vic G. Allen, Sheila Allen, John Berke, Thomas Bottomore, John Lewis, Alfred Sohn-Rettel.
VENEZUELA: T.R. Nunez Tenorio.
ZAPADNA NJEMAčKA: Hans-Dieter Bahr, Rudolf Berlinger, Walter Biemel, Ernst Bloch, Heinz Brandt, Iring Fetscher, Helmut Fleischer, Eugen Fink, Ossip K. Flechtheim, Horst Gizycki, Ernesto Grassi, Jürgen Habermas, Hans Heinz Holz, Werner Hoffmann, Dieter Jähnig, Gerd Kalow, Gerd Klaus Kaltenbrunner, Michael Landmann, Wolfgang Leonhard, Hermann Lübbe, Werner Marx, Kurt Roloff, Karl-Heinz Volkmann-Schluck, Hermann Weber, Gerd Wolandt.
ISTOČNA NJEMAČKA (DDR): Erich Hahn, Wilhelm Eichhorn.

Kao što smo rekli, to naravno nisu bila sva imena koja su na svoj način pridonijela uspjehu Škole ne samo svojim pukim prisustvom nego i sudjelovanjem u diskusijama, a i populariziranjem Škole kod kuće i u inozemstvu, a takodjer svojim pismenim prikazima u časopisima i novinama. A takvih napisa bilo je doista mnogo svake godine.

RAD ŠKOLE I NEFORMALNI RAZGOVORI

Rad Škole bio je tako organiziran da se plenarno radilo prije podne u Domu kulture, s referatima i diskusijom o svakom izlaganju, a poslije podne u prostorijama Gimnazije radilo se po sekcijama o pojedinim problemima i temama. Prvih godina zasjedanje Škole trajalo je po dva tjedna, a onda se trajanje rada smanjivalo zbog pomanjkanja sredstava, tako da je pri kraju, posljednjih godina rada, zasjedanje trajalo po osam dana. Sredstva što smo ih primali od Savjeta za znanstveni rad SRH bila su toliko skučena, da smo od njih mogli strancima platiti samo hotel ili privatni smjegtaj, a putne su troškove plaćali sami. Našim učesnicima plaćali smo vrlo skromne dnevnice, tako da su time mogli pokriti minimum boravka na Korčuli. A sredstva su se svake godine sve više smanjivala. Tako se skraćivalo i trajanie rada Škole, dok konačno Škola nije bila zabranjena 1974.).

No, pored oficijelnog rada Škole vrlo su dragocjeni bili i tzv. neformalni razgovori svih učesnika, što su se vodili po čtavoj Korčuli, u šetnjama kao i narč6ito uveče u kojem restaurantu pod vedrim nebom. Upravo su ti trenuci ostali u najvećem ugodnom sjećanju svima, a naro6to stranim učesnicima, koji su te i takve susrete u neformalnim razgovorima uveče do u kasnije sate pod vedrim mediteranskim nebom i specifičnom atmosferom doživljavali kao nešto nezaboravno. Ta se atmosfera teško može ukratko opisati: Bile su to divne večeri pune duha i dobrog raspoloženja, gdje se moglo nakon oficijelnih diskusija tokom dana u plenumu i sekcijama razgovarati na najležerniji i najneposredniji način, bez oficijelnih regula i obveza. Tako su po općem priznanju svih učesnika, a posebno inozemnih, upravo to kao dopuna službenima bili najljepši i najplodniji u općem smislu susreti i razgovori na Korčuli. Zbog te specifične mediteranske atmosfere ove je diskusije pod vedrim nebom francuski filozof Henri Lefebvre nazvao “”dionizijskim socijalizmom””. Bila je to za njega atmosfera, gdje čovjek u prirodno lijepom ambijentu traži sklad i ljepotu i u 1judskim odnosima. Riječ je o duhovitom dijalogu uz vedro raspoloženje, traženje smisla života u prisnom ljudskom susretu s drugim duhovno bliskim, smisao za igru i čistu ljudsku neposrednost s obzirom na najdublje životne probleme, u kojoj duh postaje lepršav, otvoren za sve situacije njemu pripadne, u slobodi svog punog izražaja. I to je ono što se svidjalo stranim učesnicima na Korčuli, o čemu su pored ostaloga naknadno pisali u inozemstvu i nama samima u svojoj podršci za daljnji nastavak rada Škole.

No, za nas domaćne, posebno za uži krug organizatora Škole iz Zagreba, iskrsavale su pritom i svojevrsne “neprilike”. Bio je dakako red i samorazumljiva obveza za nas da pri tim neformalnim susretima u vrtnim restaurantima sjedimo sa svim spontano formiranim grupama po stolovima, što je u danom času naravno bilo “fizički” nemoguće, bar u jednoj večeri. A kako su se grupe formirale ipak po nekim “idejno-teorijskim” afinitetima, to se dogadjalo da se tu i tamo manifestira i poneka crta taštine medju inozemnim gostima, ako je netko od nas sjedio momentalno u nekoj drugoj, a ne “njegovoj ili njihovoj” grupi. Tako se i meni dogodilo da sam jedne večeri duže vremena sjedio za stolom u društvu s Finkom, Volkmann-Schluckom i drugima iz toga “kruga”, a nedaleko pak “marksistički” stol na čelu s Blochom, Marcuseom, Habermasom. Blochu, koji je u tim godinama bio posve slijep, netko je vjerojatno došapnuo da sam ja u susjednu društvu, pa je on glasno preko svih stolova uzviknuo, a imao je doista prodoran i jak glas za svoje godine. “Zar ovaj naš stol nije dostojan našeg druga Kangrge, ili on smatra da je njegovo mjesto samo medju fenomenolozima i heideggerovcima?!”, i u tom smislu, pri čemu je meni dakako bilo i malo neugodno zbog Finka i ostalih, koji su se – vidio sam – osjećali pritom uvrijedenima. Ali ja sam jednom šalom na račun tog “marksističkog” stola sve opet doveo natrag u ležernu kolotečinu, tako da se i stari i poštovani Bloch tome srdačno i glasno nasmijao. Pored ostaloga u šali rekao sam prema Blochovu stolu: “Na Korčulansku školu dolaze ne samo poštovani marksisti, nego i svi ostali poštovani filozofl. Sutra ću biti u društvu poštovanih marksista!”. I svi su opet bili zadovoljni, a razgovori su se nastavljali u ležernom tonu.

Bili su to “zvjezdani trenuci” djelovanja Korčulanske 1jetne škole, što nam je svima i pored mnogih neprilika, napada s raznih strana, teškoća, pomanjkanja sredstava, napora itd. davalo poticaja za daljnje uporno nastavljanje s radom oko novog organiziranja rada Škole, što je potrajalo ipak punih desetak godina. U onim uvjetima bilo je to “pravo čudo”, kako za nas same, tako i za naše inozemne prijate1je-učesnike škole, jer je to ipak bilo jedino i po svom karakteru jedinstveno sastajalište progresivnih mislilaca iz čitava svijeta, i to u jednoj “socijalističkoj zemlji”.

A onda je našu “socijalističku” birokraciju već počela smetati ta naša “popularnost” kod kuće i u svijetu, jer je ona od svojih “izvještača” raznih formata i sorti dobivala izvještaje i prave i krive, a inozemne su nas novine i časopisi isuviše “hvalile”, pa je s najvišeg vrha partije i države (bolje reći: ili !) napokon pala odluka da se ova “neprijateljska djelatnost” pošto poto ima – prekinuti (a ne da nam se u zemlji svake godine okupljaju svakovrsni sumnjivci, smutljivci i neprijateljski elementi, koji ovamo dolaze zapravo po svojim špijunskim zadacima … itd. itsl.).

U vezi s tim “krivim” ili “pravim” izvještajima zgodno je navesti jedan slučaj sa mnom (a to se zbilo 1968. g. na Korčuli). Ja sam sa svojom obitelji svake godine u kolovozu ljetovao u Lumbardi pokraj Korčule, pa smo čamcem odveslali na jedan mali pusti otočić preko puta (zove se Gubavac). Tu sam u kamenoj stijeni plahtama napravio “krov” kao zaštitu od sunca, nazvao to “Vila Kangrga”, i tu su nas posjećivali neki naši prijatelji u slobodno vrijeme na Korčulanskoj školi. – “Posjetit ćemo te danas ili sutra u tvojoj vili” – dovikivali su mi po Korčuli pri rastanku nakon sesije, što su vjerno i vrijedno zapisivali za to zaduženi u svoje notese, kako bi izvijestili “centralu” u Zagrebu. Tako je, naravno, ispalo da Kangrga ima vilu tu negdje na Korčuli! A odakle Kangrgi vila, kad se zna da ima tako malu plaću (“osobni dohodak”) kojom jedva veže mjesečno kraj s krajem! Pa, jasno, sagradila mu je CIA za njegove – zna se kakve! – usluge! To mi je jednog dana po završetku rada Škole došao iz Rijeke javiti (i okolišno me pritom ispitivati) moj daljnji rodjak oficir, i pritom mi je pokazao šapirografirani izvještaj o radu Škole i svemu drugome “važnome”, o čemu se u toj jedinici sasvim ozbiljno raspravljalo. Kad sam mu rekao, o kakvoj se to vili radilo, on je prasnuo u grohotan smijeh.

Eto, bilo je u Korčuli zaista – “veselo” i s te strane, i kao što se vidi – nipošto dosadno! I tako je to jedinstveno središte okupljanja najboljih filozofsko-socioloških glava u svijetu tada, koje je podizalo ugled našoj zemlji u inozemstvu, moralo prestati s radom za volju “dobro i umno” odmjerene ocjene naše “socijalističke” birokracije, sve na veću slavu tog istog – “socijalizma”!

ODJECI – OCJENE I PRIZNANJA

Bilo je mnogih vrlo lijepih i objektivnih kritičkih prikaza o radu Korčulanske 1jetne škole u inozemstvu, a i kod kuće. No, ono najvrjednije što nas je poticalo da ustrajemo u daljnjem radu Škole i što nas je ohrabrivalo dubokim priznanjima s te strane, dolazilo je od najznačajnijih mislilaca, filozofa i sociologa naše današnjice. Vrijedno ih je navesti u većim odlomcima, kako bi se vidjelo da ta priznanja nisu bila puki kurtoazni komplimenti, nego zbiljske ocjene našega rada i njegova dometa u širim razmjerima. Tako u povodu 10-godišnjice rada Škole piše Ernst Bloch pored ostaloga sljedeće:

“Korčulanska ljetna škola bila je i jest upravo ne samo za marksističke znanstvenike iz zapadnih industrijskih zemalja važno mjesto sastajanja i razmjene mišljenja s kolegama iz socijalističkih zemalja, s kolegama koji u mnogom pogledu prate pitanje i probleme, razvijaju odgovore i pokušaje koji se ukrštavaju s našim predmetima istraživanja. Tako da se upravo kod gostiju iz kapitalističkih zemalja može izazvati razmišljanje o tome što predstavlja jedan svježi i neshematizirani marksizam, koji ne želi ostati samo ekonomska kritika, nego se bavi takodjer i predožbama cilja, izaziva diskusiju o njima, ispituje njihovu poželjnost, njihove realne mogućnosti, nastoji ispitati njihov vozni red u procesu revolucionarnih promjena ekonomskih odnosa. U Korčuli se brinemo oko rastuće, stalno sve plodnije suradnje, koju ne valja nikako prekinuti. Aktualnost postavljenih općih i pojedinačnih tema na Ljetnoj školi stoji izvan svake sumnje za socijalističko kretanje u svim zemljama, i od značaja je za odredjeni način rada kao i za radne ciljeve. Posebno je važno što zagrebački filozofijski časopis Praxis stalno u jednom posebnom broju obavještava o radu Ljetne škole i na taj se način pobrinuo za širu komunikaciju tamo postignutih rezultata iz kruga njezinih neposrednih učesnika. Ovaj pothvat veoma je temeljit, on je suprotnost nekom poduzeću koje donosi dobit, i valja mu čestitati za desetogodišnje postojanje zajedno s dobrim željama za daljnje neometano postojanje.”

Pierre Naville (Pariz), poznati francuski filozof piše tom prilikom sljedeće: “Vi ste poduzeli, ima deset godina, zadatak od najvećeg značenja osnivajući Korčulansku 1jetnu školu. I sam sam prisustvovao toj Školi i mogao sam utvrditi da je uloga koju ima danas – nezamjenjiva. Vi ste htjeli stvoriti jedno žarište diskusija i podučavanja internacionalnoga karaktera, bez prethodne selekcije, otvorene ozbiljnoj kritici i istodobno sposobnoj da se pristojno organizira. I vi ste uspjeli. Bogato iskustvo što ste ga prikupili u roku deset godina mora vam dozvoliti da načinite novi napredak, i svi vaši prijatelji žele vam da za to nadjete sredstava … Dogadja nam se da učestvujemo u našoj zemlji Francuskoj i drugdje, na znanstvenim kongresima, debati ideja i politika, ali nigdje kao ovdje na Korčuli ne nalazimo ovu slobodu izražavanja, koja je u posljednjoj liniji garancija snage zajedničke stvari. Iznad nacionalističkih ograničenosti, tako opasnih i prijetećih, ispleli smo bratske veze izmedju predstavnika mnogih zemalja, koji sada žale što ne poznaju vaš jezik. Ovo je pravi internacionalizam, onaj koji ohrabruje slobodno kolanje ideja i ljudi, i ostaje nepokolebiv ideal … Vi ste stekli nenametnuta prava za naše priznanje. Mi želimo od srca da nastavite ovo djelo i u tom duhu izražavam moje najbolje i prijateljske osjećaje.”

Erich Fromm (Meksiko) piše nam uz desetogodišnjicu sljedeće: “Kad je Korčulanska ljetna škola započela prije deset godina, smatrao sam to dogadajem od velikog značaja za Marxovu teoriju i socijalizam. U zasjedanjima što su slijedila nakon prvoga bilo je to potvrdjeno u punoj mjeri. Ono što je započeto kao relativno mala grupa s ograničenim programom, postalo je jedinstveni dogadjaj, s kojim se nijedan drugi ne može usporediti. To je jedini otvoreni forum u jednoj socijalističkoj zemlji, a istodobno je on postao centar za razmjenu ideja u medjunarodnim razmjerima. On je omogućio razmjenu ideja i dodira izmedju znanstvenika Europe i Amerike u atmosferi potpune slobode i medjusobnog poštovanja. Korčulanska 1jetna škola priznata je u mnogim zemljama kao istaknuto dostignuće jugoslavenskih teorijskih nastojanja, i moja je iskrena nada da će nastaviti s izvršavanje funkcija, što su je već načinile slavnom.”

Kurt H. Wolff (Boston, USA) kaže o Korčulanskoj ljetnoj školi sljedeće: “Kao što ja vidim, pravi jedinstveni karakter ove institucije (Korčulanske ljetne škole) slobodna je razmjena ideja u jednoj socijalističkoj zemlji izmedu intelektualaca, koji, bez obzira koliko se razlikuju, ujedinjuju se u želji i nastojanju da provjere svoje ideje o boljem društvu, razgovarajući jedan s drugim… Ono što se razvilo i što se dalje razvija na Korčuli, istinska je zajednica znanstvenika koji posvećuju svoje najbolje ideje za poboljšanje čovječanstva i ljudskih uvjeta života uopće, a vaše zemlje posebno.”

Gospoda Susanne Fink (Freiburg, BRD), udovica pokojnog poznatog filozofa i pedagoga, koji je bio stalni učesnik zasjedanja Korčulanske škole, kao i član Savjeta časopisa Praxis, piše u biografiji i bibliografiji posvećenoj njezinu suprugu pored ostaloga sljedeće: “Kako je on (Eugen Fink) bio jedan posve povučen, introvertiran čovjek, njemu je jedan zbiljski prijatelj značio istinski ljudski dar. On je mogao biti najdublje sretan na nekoj večeri pod zvjezdanim nebom na Jadranu, u razgovoru s hrvatskim prijateljima Gajom Petrovićem, Dankom Grlićem i Milanom Kangrgom.”

Moglo bi se dakako navesti još mnogo takvih i sličnih ocjena rada Korčulanske 1jetne škole, pohvala za organizaciju zasjedanjd i izjava podrške za daljnji rad, koji je nažalost morao biti prekinut nasilnim metodama od strane jedne autoritarne vlasti, koja je smatrala da je dovoljna sama sebi. Ali i iz već navedenih izjava nekoliko značajnih učesnika Škole vidljiva je velika i značajna uloga, što ju je odigrala Korčulanska ljetna škola i u medjunarodnim razmjerima. Danas je u Republici Hrvatskoj opća poštapalica: “Treba ići u Europu!” Organizatori nekadašnje Korčulanske ljetne škole, kao i urednici filozofijskog časopisa Praxis ne samo da su svojim djelom istinski i ravnopravno već bili u Europi, nego je ta Europa preko svojih najeminentnijih predstavnika duha bila kod nas djelatno i na najbolji mogući način – prisutna!

Nakon beskrupulozne invazije ruralnih primitivaca, lumpenproletera, karijerista, p1jačkaša narodne imovine, proizvodjene kroz pola stoljeća mučnoga rada i odricanja svake vrste, kao i mračnih nacionalističkih nazadnjaka koji Hrvatsku vuku natrag u rodovsko-plemenski sustav života i vrijednosti – još će ova napaćena zemlja dugo čekati da se podigne – i materijalno i duhovno – na nivo europskog načina života, kao i istinske demokracije.

Sve što je učinjeno u ovih pola stoljeća, bačeno je u smeće, jer je pravo smeće danas nezadrživo – na djelu, u svim porama života!

(1996.)