Borislav Mikulić

Milan Kangrga: Život kao istrajavanje u ‘negativnom’

[Prilog za komemoraciju Milanu Kangrgi, Filozofski fakultet, 12. svibnja 2008.]

Drage kolegice i kolege studenti i nastavnici, uvaženi gosti, uvažena obitelji,

ako mi pripada čast i dužnost da kao urednik knjige predavanja profesora Milana Kangrge “Klasični njemački idealizam” kažem nekoliko riječi o njezinu nastanku, ne bih mogao reći puno više nego ilustrirati taj nastanak s nekoliko anegdota u kojima će svatko tko je osobno poznavao Milana Kangrgu odmah prepoznati njihovu autentičnost. A zapravo mogu reći samo ono što je Heidegger svojevremeno rekao o Aristotelu u svojim predavanjima: Rodio se, živio je i umro, a između toga je filozofirao. I ova Kangrgina knjiga rođena je u ideji i sada je dovršena, a između toga su živo izgovorena predavanja o stvarima koje je autor smatrao ne samo najdubljim pitanjima filozofije nego presudnim stvarima našeg sadašnjeg života. Knjiga nije pravljena “za poslije” – koliko god to sada, kad govorimo ex post, ne može zvučati plauzibilno –, nije pripremljena da bude tu kad Kangrga “ode”, nego je namijenjena da bude za njega i za studente filozofije. Sav trud i rad koji sam osobno uložio u njezino nastajanje poklon je njemu koji za mene nije bio samo jedan od istaknutih profesora — pored Gaje Petrovića, Danka Grlića, Danila Pejovića i Branka Bošnjaka — kod kojih sam ovdje slušao filozofiju nego izabrani otac u filozofiji kao što je filozofija izabrana zemlja za misaono življenje.

Iako smo se malo družili svih ovih godina, to sporadično druženje je bilo intenzivno. Kad sam se prvi put sreo s Milanom Kangrgom, na prijemnom ispitu 1976. godine, posvađao sam se s njime. Pitao me, zašto sam došao studirati filozofiju, a to sam, kao nadobudni početnik koji se netom u roditeljskoj kući izborio za neupitnost prava na izbor studija i te beskorisne stvari koja se zove filozofija, smatrao atakom na svoj integritet! Naše intenzivno druženje u posljednjih godinu i pol, dok je trajala priprema teksta za knjigu, bilo je također intenzivno prijateljsko svađanje, iz kojeg je proizašao i odgovor na davnašnje pitanje, zašto sam došao studirati filozofiju — rekao sam mu: “Pa zato da vas mogu bolje ‘špotati’!”

Sve što je u knjizi sadržano, autentično je dokumentirano na temelju tonske snimke i transkripta koji je on sâm redigirao, potom unio redakcijske ispravke profesora Kangrg i ponovo mu davao na autorizaciju. Studenti, sudionici kolegija, spontano su i takoreći ispod stola, snimali predavanja za svoje studijske potrebe, no ja sam morao osigurati kontinuirano snimanje. Transkript sam radio ja, provodeći tako s Kangrgom, odnosno s Kangrginim glasom, po dva, pa i tri dana, nakon svakog predavanja. Nadovezujući se na usmene razgovore, koje smo uz njegovu “spekulativku” vodili nakon predavanja, upisivao sam mu u transkript i neke šire komentare i primjedbe, za koje je predložio da budu publicirane zajedno s tekstom predavanja pa sam ih ja na taj njegov prijedlog i doradio. No kasnije smo ipak odlučili da knjiga sadrži samo tekst predavanja budući da je postajalo sve jasnije da će to biti spomenica za njegov 85. rođendan a ne samo ukoričena predavanja.

Zato, umjesto daljnjih izvanjskih pojedinosti o nastajanju knjige, o svrsi ili njezinim sadržajima, želim reći nekoliko riječi o jednom jedinom, unutrašnjem razlogu koji je za mene bio dovoljan za angažman na ovoj publikaciji. U njoj nisu dokumentirana samo živa predavanja koja je u daleko širem opsegu držao ranije na Odsjeku za filozofiju i nije tu samo ono poznato Kangrgino strasno proživljeno filozofiranje koje nam služi kao uzor. Taj unutrašnji razlog pogađa, mislim, točku Kangrgine apsolutne izuzetnosti i nedostižnosti. Da bih to približio, ujedno ću reći i nekoliko riječi o okolnostima u kojima danas uopće govorimo o Milanu Kangrgi, tj. o komemoraciji.

Vijest da je preminuo Milan Kangrga za mene je značila prije svega smrt filozofa. Ako smo filozofi, smrt filozofa obavezuje na poseban način, i napose zato što znamo da ovdje i sada kršimo posljednju volju Milana Kangrge koji nije želio javni posmrtni ispraćaj. Ali kao što bi i on sâm rekao s Hegelom da “u odredbi volje leži krivnja”, i Milan Kangrga ima pravo da bude “kažnjen”, odnosno negiran u toj svojoj volji, jer mi, kao druga volja, imamo potrebu za kulturnim ritualom i misaonu zadaću bez čijeg ispunjenja ne bismo samo osjećali nelagodu i krivnju nego bismo bili lišeni prava na žalovanje kao filozofi zbog gubitka filozofije ili obaveze na sućut zbog gubitka koji trpe njegovi bližnji.

Premda je Milan Kangrga preminuo u visokoj dobi od 85 godina, otišao je prerano. Nije mu još pripadalo da ode. Ne samo zato što nije dočekao ovu knjigu svojih predavanja, koju je toliko priželjkivao da je htio radije odložiti odlazak u bolnicu i na svoj 85. rođendan 1. maja dočekati svoj “najdraži poklon”. Bilo je, osim toga, još neobavljenih poslova i nedočekanih publikacija. Nije realizirao objavljivanje knjige koja je po zamahu i dublja i opsežnija od ove a na koju ova knjiga predavanja – kao i druge ranije Kangrgine knjige – neprestano upućuje kao na svoju konceptualnu i idejno-historijsku pretpostavku. To je rukopisna ostavština Milana Kangrge pod naslovom “Spekulacija i filozofija. Od Fichtea do Marxa”, dovršena 2006. godine ali još neobjavljena.

Eto dva razloga zašto je Milan Kangrga ipak, usprkos svojoj visokoj dobi i zdravstvenim tegobama, prerano otišao na drugu obalu Stiksa. Još je puno poslova obavljao, puno mislio, puno pisao i – nadasve – puno se sekirao! Briga i skrb za kritičko mišljenje nije ga napuštala, dosljedno djelatan u kritičkom mišljenju do svoga posljednjeg kritičnog trenutka.

Za utjehu nama zbog gubitka jednog mislioca i za opravdanje sebi zbog kršenja njegove posljednje volje, rekao je o tome “svome trenutku” sljedeće:

“Ljudsko je vrijeme – kao produkcija vremena ili produktivno vrijeme — svagda onaj činom ‘otkinuti’ trenutak od vječnosti (prirodno-socijalnog) trajanja. Ono je ‘zaustavljeni početak’ događanja po mjeri ljudske konačnosti i jednokratnosti […], trenutak kao isprekidani proces sabiranja, koje je sâma uspostavljena, poietički proizvedena prisebnost ili ozbiljeni smisao života. Vrijeme kao zaustavljeni ljudski trenutak znači konačnost trenutka.”

Premda vidimo jasno izraženu pozitivnu ideju vremena po mjeri individualnosti kao ozbiljenog smisla života, ipak, tu “konačnost trenutka” – kako bismo to mogli čitati drugačije nego kao spoznaju da nam ni taj naš trenutak nije sklon!? Ni trenutak kao svoje ispunjeno vrijeme, ozbiljeni smisao života, proživljeno vrijeme, nije dan u svojoj dovršenosti i zadovoljenju. I trenutak sâm je konačan, isprekidani proces sabiranja, nedovršiv.

Zato valjda, premda Kangrga nije želio svečani ispraćaj ni žalovanje, nije nipošto prezirao uvažavanje ni priznanje svoga rada od drugih – ali nije ga zahtijevao! Odrekao ga se ostavivši slobodu nama koji ostajemo, privremeno doduše, da o tome odlučujemo. Stoga i u odredbi naše volje pritiv Kangrgine da držimo komemoraciju leži neka odredba krivnje i pravo da budemo pravedno negirani. Ta negacija može doći jedino iz sâme filozofije.

Evo jednog primjera kako je Kangrga ironično i autoironično govorio o svojim zaslugama i očekivanju priznanja.

“A sad ću vam reći još jednu stvar. I sâm Nijemac kojega ja tu hvalim, to jest, Nijemce filozofe, imaju jezičnih teškoća, filozofijskih, ali čak ne samo filozofijskih. Reći ću vam odmah zašto. Pazite, ja to govorim iz sâme srži stvari, iz svojih vlastitih prijevoda. Još 1958. godine — pa to je već pola stoljeća! — prevodio sam Blochovu knjigu Subjekt-Objekt, to imate kod nas u “Naprijedu”, već u dva-tri izdanja. Preveo sam i druga djela, Hegelovu Fenomenologiju duha, a onda sam preveo i svoju vlastitu knjigu Praksa, vrijeme, svijet na njemački. I sad, gledajte na šta sam naišao —Nijemci nemaju dovoljno jezičnih finesa kakve imamo mi! To vam govorim iz prve ruke! Oni moraju neke stvari, i glagole i atribute, dorađivati, komplicirati, i tako dalje, da bi iskazali te jezične finese koje sam ja u svome jeziku imao, u svojoj knjizi, a u njemačkom jeziku ih nisam imao, pa sam se mučio, morao opisivati i tako. Kad sam došao gore, gdje imam kolege univerzitetske profesore, pa sam njima govorio o tome, slušajte dečki, vi zapravo nemate jezik… Oni su se, naravno, smijali, i tako to. A sad gledajte, kad smo već to govorili, Francuzi, Englezi, već sam spominjao, pazite, Fenomenologiju duha je na francuski preveo Jean Hyppolite. To je bilo još prije Drugog svjetskog rata. Imaju oni u francuskom neke mogućnosti, recimo, an sich-für sich, en soi-pour soi, tj. po sebi-za sebe, i tako dalje. Ali nije to samo to, tu su kovanice. U našem jeziku imamo tri mogućnosti da to prevodimo, sa složenicama, npr. posebitak-zasebitak, ili bitak-po-sebi i bitak-za-sebe, i tako dalje. I sad pazite, Jean Hyppolite je primljen u francusku Akademiju znanosti i umetnosti kao nagradu za taj svoj teški prijevod Fenomenologije duha na francuski. Kao zasluge! Dakako, s pravom, jer se on morao dobro pomučiti, to nije moglo biti jasno, toliko se mučio da ovaj Hegelov njemački jezik dobro prevede na francuski. A Kangrga? Pa, on se nije morao mučiti, on je to mogao prevesti s našim jezikom tako da nije bilo problema! Onda što!? Pa mi imamo jezik, ne treba poseban trud! […]” [cit. Klasičnji njemački idealizam, str. 131]

Mi koji preuzimamo odgovornost za to hoćemo li i na koji način priznavati rad Milana Kangrge, moramo – da bismo bili na njegovoj visini – biti radikalno kulturni, a ne samo kulturni. Jer, ne samo što nas reflektirano kulturno iskustvo uči da su pogrebni rituali uvijek samo načini da govorimo o sebi pa su zato podjednako akti samosažaljenja i hipokrizije, ipak filozofska refleksija uči nas i tome da su rituali poput komemoracije činovi moći nad preminulim, njegovo opredmećivanje. Ta dijalektika priznanja, koja pod hipertrofijom personalizacije i apologije, razotkriva desubjektivaciju, povlači za sobom uvijek i pitanje tko je taj koji daje priznanje, odakle dolazi priznanje? Za filozofiju – to znamo od smrti prvog radikalnog filozofa, Sokrata – ne postoji nikakvo više mjesto od nje sâme odakle bi joj dolazilo priznanje. Kangrgina posljednja volja o tzv. ispraćajima i svečanostima smrti izraz je te nemogućnosti izbora koju predstavlja filozofija kao takva. To je njezina urođena hybris usljed koje je ona, filozofija, uvijek kriva.

Doduše, ne možemo zanemarivati sljedeće: Milan Kangrga jest bio profesor filozofije, dakle filozof po profesiji. Kao takav, postao je i zaslužni djelatnik u području kulture, k tome još one najviše, akademske. Ali, iako je tako postala kulturna forma od “nacionalnog značenja”, filozofija u tome još nije i nikad neće postići rang spomenika nulte kategorije. Razlog tome nije manjkavost akademske filozofije ili nesposobnost njezinih nosilaca da proizvode lijepe i uzvišene predmete i tako budu na liniji nacionalnih interesa pa čak i da se pretvore u izravne re-producente nacionalne ideologije.

Razlog za neprimjerenost filozofije takvim mjerilima leži samo u jednom višku iz kojeg uopće proizlazi drskost da ne mari za priznanja ili da svaku smjernost filozofa smatra nasljeđem ropskog morala. Tako je Kangrga izazvao sablazan proglasivši se “najvećim hrvatskim intelektualcem”. Ali mi znamo da iza toga stoji jedna još drskija nietzscheanska misao, iako nije više nietzscheovska po retoričkom ruhu — misao da je zapravo proleter, što znači “pretposljednji stupanj do istinski slobodnog čovjeka”.

Dakle, ta neskromnost samopriznanja nije ništa drugo do drskost filozofiranja koje se oslanja jedino na smjelost duha i osobnog temperamenta da iskorači preko granica moralnog, kulturnog, političkog pozitiviteta i da izdržava u tome iskoračenju.

Ta drskost filozofiranja drskost je ili smjelost prebivanja u negativnom, u onome posve sokratovskom ‘ništa’ koje ne negira samo ovo ili ono područje pozitivnih znanja nego i onog najvišeg, kozmološkog ili teološkog znanja ‘svega’ i koje se postavlja isključivo na ‘sebe’. Ništa je mjesto gdje izrasta misleće i govoreće ‘Ja’. Drugim riječima, to je Hegelova spekulativna figura u samom životu Milana Kangrge, figura oko koje se organizira ili na kojoj se konstituira njegov vlastiti život. Za nju je on – pod negativnim imenom u-topije – imao pozitivni koncept ljudskog samostvaralaštva koje je nužno utopijsko jer djeluje sada iz principa budućnosti.

No, ta drskost prebivanja i istrajavanja u negativnom, kao sâma srž njegova života ima, čini mi se, još jednu dublju, latentnu dimenziju, koje možda nije bio svjestan ni sâm Milan Kangrga ili je barem nije refleksivno kontrolirao, usprkos eksplicitnim i opetovanim stavovima u ulozi negativiteta u njemačkoj klasičnoj filozofiji i u Marxovoj misli. To nije naprosto drugo ime za tzv. “bespoštednu kritiku svega postojećeg” koja bi u prosječnom razumijevanju bila bespoštedna zato što je nesmiljena ili nemilosrdna prema svemu drugome osim svome sveznalaštvu i pravedničkom gnjevu. Obično ljudsko iskustvo zna da takva kritika nikada ne može preskočiti svoju sjenu dogmatizma, samopravedništva i sklonosti ka totaliziranju. Naprotiv, kritika je bespoštedna zato što i utoliko što se ne boji konsekvencija kritike za samu sebe, tj. samoukidanja.

U razgovorima nakon predavanja i u pismenim komentarima uz transkript to sam nazvao Kangrgi njegovom neosviještenim karakterom “starobuddhista” — što ga je, naravno, osobito zabavljalo! To je bila osobna filozofska poduka za njega s obzirom na njegov hegelijanski stav o isključenju orijentalnih filozofskih tradicija iz povijesti svjetskog duha. Rekao sam mu: ono što ste izbacili s Hegelom kroz prozor, čuči u vašem osobnom, ličnom, filozofskom biću.

No, mimo te polušale, za moje razumijevanje, njegovo prebivanje u negativnom točka je u kojoj Milan Kangrga – i to je ono po čemu on apsolutno filozofski jest to što jest – spaja duh Marxove 11. teze s Hegelovim stavom o subjektu, o Ja, kao ‘apsolutnom negativitetu’. To je pozicija koja omogućuje da ne ostanemo puko izvanjski ni prema filozofiji ni prema promjeni svijeta, izražavajući samo njezinu potrebu nasuprot još jednoj u nizu filozofskih interpretacija svijeta. O tome prijelazu iz kritike filozofije u kritičko filozofiranje, čije jamstvo jest i može biti samo osobni život filozofa, rječito govori sljedeća formulacija iz Kangrginih predavanja:

“Prema tome, bitak i ništa jest jedno te isto. Pa samo u odnosu bitka i ništa postaje ono što on kao treće ima — postajanje! A ne može iz bitka postati ništa! Cijela stara grčka filozofija ne dolazi na kraj s tim problemom. Misli se, pa samo iz ovoga što je tu, može nastati nešto, pa onda imate ono: ex nihilo nihil fit. Iz ničega ne postaje ništa! Pa zašto bi, veli Hegel, uopće trebalo postajati, ako već nešto jest!? Prema tome, po bitku nema postajanja, jer bitak je rezultat postajanja ili fixum dobiven zaustavljanjem ili apstrahiranjem od procesualnosti, povijesnosti, dakle, upravo razvojnosti i mogućnosti, produciranja… Ništa je ovdje shvaćeno, pazite dobro, kao stvaralački čin, ništa je na početku svijeta kao taj stvaralački čin. To ga je Fichte podučio! Ništa je tu samodjelatnost, ono Ja. Pazite, to je interesantno, sâm Hegel to kaže: Ja? Što je Ja? Apsolutni negativitet! A ja je čovjek!” [cit. 11. predavanje, str. 217-218, također i drugdje].

To je Milan Kangrga, odnosno, točnije rečeno: to je mjesto odakle je govorio Milan Kangrga. Ono čini njegov filozofski habitus, njegovo filozofsko Ja iznad njegova individualnog profesorskog, pa i šireg intelektualnog i kulturno-kritički posleničkog ja, onog reflektiranog koje o samom Milanu Kangrgi često govori u 3. licu jednine.

Međutim, ono Ja koje govori iz ničega, iz Ništa, mjesto je istinskog filozofiranja ili filozofije istinskog subjekta nasuprot filozofiji u smislu i pozi manire, dakle mjesto razlike koja obilježava pisanu i govorenu filozofiju Milana Kangrgu, a tu je identifikaciju za nas dao nitko drugi nego Hegel, njegov “bivši prijatelj” kako ga Kangrga naziva. Evo kako sâm Hegel opisuje tu anticipaciju Kangrge, tu posebnu ili partikularnu, ograničenu poziciju kao sudbinu istinske filozofije u svome uvodu za Kritički žurnal filozofije, u spisu “O biti filozofske kritike uopće i njezinu odnosu prema suvremenom stanju filozofije posebno”:

“Ako kritika sâma hoće uvažiti jednostrano gledište naspram drugih isto tako jednostranih, onda je ona polemika i stvar strančenja. No i istinita filozofija može se utoliko manje odbraniti od izvanjskog polemičkog izgleda naspram nefilozofije budući da joj […] preostaje samo to negativno kritiziranje i konstruiranje nužno pojedinačne pojave nefilozofije […] — Ako se međutim jedno mnoštvo nalazi naspram drugog mnoštva, a svako od njih se naziva strankom, pa kako jedno prestaje izgledati kao nešto, drugo prestaje biti strankom, onda svaka strana mora jednim dijelom smatrati da je nepodnošljivo izgledati samo kao jedna strana i ne izbjegavati trenutni privid koji iščezava od sebe, i koji ona daje sebi u raspri, nego se upustiti u borbu koja je istovremeno postajuća manifestacija Ničega onog drugog mnoštva. S druge strane, ako se jedno mnoštvo htjelo spasiti od opasnosti borbe i manifestacije svoga unutrašnjeg Ništa, time što je drugo mnoštvo proglasilo samo za jednu stranku, onda je ono priznalo ovo posljednje za nešto a sebi samom odreklo ono opće važenje za koje to što je stvarna stranka mora biti ne stranka nego naprotiv uopće Ništa. I time je priznalo odmah samu sebe kao stranku, to znači kao Ništa za istinitu filozofiju” [cit. prema Jenski spisi, prijevod Alekse Buhe, sravnjen i adaptiran].

Ova zagonetna dijalektika Ničega, koja ga iskazuje ujedno i kao relativno ništa neke druge partikularne, strančarske i polemičke filozofije, i kao apsolutno ništa istinske filozofije, jest, po mome uvjerenju, mjesto s kojeg je govorio Milan Kangrga, s kojeg je izgovorena ova knjiga predavanja o klasičnom njemačkom idealizmu.