DVOSTRUKI KARAKTER ROBNOG OBLIKA

Time dolazimo do same srži problema, naime, kao što smo naglasili, do te bitne spekulativne veze između Fichtea i Marxa, i to u glavnom Marxovu djelu – “Kapital”. Ovdje prije svega treba ukazati na bitnu razliku između prethodnih historijskih oblika privređivanja i njemu primjerena odnosa u robovlasništvu i feudalizmu s jedne strane i kapitalizma s druge strane, pri čemu u samom postavljanju problema odnosa: kapital – rad Marx gotovo dosljedno bitni problem situira pomoću Hegela (a ponajprije njegove “Filozofije prava”). Navest ćemo stoga najprije jedan oveći Marxov stav, kojim pristupa – sad treba reći: hegelovski! – svojem bitnom problemu:

“Robe ne mogu same ići na tržište, niti se same razmjenjivati. Zato moramo potražiti njihove “čuvare”, tj. njihove vlasnike. Robe su stvari, pa stoga bez otpora spram čovjeku. Kad neće milom, čovjek može upotrijebiti silu, drugim riječima: uzet će ih”.[1]

Sad slijedi ta – hegelovski utvrđena – specifičnost kapitalističkog bitnog odnosa spram svih dotadašnjih u klasnoj historiji:

“Da bi ove stvari dovodili u uzajamni odnos kao robe, moraju se njihovi “čuvari” držati jedan prema drugome kao osobe (Personen), čija volja obitava u tim stvarima, tako da netko otuđujući svoju vlastitu robu može prisvojiti tuđu samo voljom drugoga, dakle i ovaj i onaj mogu to učiniti samo pomoću zajedničkog akta volje. Toga radi moraju jedan drugoga priznati kao privatne vlasnike.”

Ovdje je za razumijevanje biti stvari neophodno navesti ono rečeno “hegelovsko” u ovim Marxovim izvođenjima, a na što se poziva i sâm Marx u “Kapitalu”. Riječ je o § 67 “Filozofije prava” koji glasi:

“Od mojih posebnih, tjelesnih i duhovnih umješnosti i mogućnosti djelatnosti mogu ja otuđiti posebne proizvodnje i jednu u vremenu ograničenu upotrebu od nekoga drugoga, jer one (tj. te proizvodnje, op. M. K.) nakon tog ograničenja poprimaju neki izvanjski odnos spram mojega totaliteta i općosti. Otuđenjem cijeloga pomoću rada konkretnog vremena i totaliteta moje proizvodnje pretvorio bih ono njezino supstancijalno, svoju opću djelatnost i zbiljnost, svoju osobnost u vlasništvo drugoga.”[2]

Marx nastavlja:

“Ovaj pravni odnos (pazimo dobro: pravni odnos, koji se tu tek s modernim građanstvom nakon Francuske revolucije po prvi puta pojavljuje u svom “pravom obliku”!), čiji je oblik ugovor, pa bio ovaj oblik zakonski razvijen ili ne, jest odnos voljâ, u kojemu se ogleda ekonomski odnos. Ovom pravnom odnosu ili odnosu voljâ daje sadržaj sâm ekonomski odnos. Tu osobe postoje jedne za druge samo kao predstavnici robâ, dakle, kao njihovi vlasnici. Uopće ćemo u daljnjem toku razlaganja naći da su ekonomske karakterne maske (!), što ih osobe nose, samo oličenja ekonomskih odnosa, i da se osobe sučeljavaju kao nosioci tih odnosa.”[3]

To je, dakle, osnova za sve ono što slijedi. Zato najprije treba navesti ono što stoji u toj “osnovi”:

“Pod radnom snagom ili radnom sposobnošću razumijemo cjelokupnost fizičkih i duhovnih sposobnosti što postoje u tjelesnoj, živoj ličnosti čovjekovoj, i koje on stavlja u pokret kad god proizvodi upotrebne vrijednosti ma koje vrste.”[4]

Zatim Marx objašnjava samu srž kapital-odnosa, tj. njegovu (historijsku) mogućnost, za razliku od svih dotadašnjih oblika tzv. “ekonomskog odnosa”, koji kao takvi nisu ni postojali:

“Drugačije je s kapitalom. Historijski uvjeti njegove egzistencije nikako nisu dani, ako je dan sâm robni i novčani promet. On postaje samo tamo gdje vlasnik sredstava za proizvodnju i životnih namirnica zatječe na tržištu slobodnog radnika (!) kao prodavača svoje radne snage, a ovaj jedan historijski uvjet obuhvaća cijeli jedan period svjetske historije. Zbog toga kapital već od samog početka objavljuje nastupanje epohe društvenog procesa proizvodnje.”[5]

Ono što je nakon toga bitno za naš problem, a što se spekulativnim određenjem u Marxa naziva razlikom između upotrebne i razmjenske vrijednosti, a što se događa kao taj epohalno novi, upravo kapitalistički, način produkcije i reprodukcije našeg života, Marx je iskazao:

“Proizvod – vlasništvo kapitalista – upotrebna je vrijednost, pređa, čizme itd. Ali, ma da čizme u neku ruku čine temelj društvenog napretka, a naš je kapitalist “odlučan naprednjak”, ipak on ne izrađuje čizme čizama radi. Uopće u robnoj proizvodnji upotrebna vrijednost nije stvar qu’on aime pour lui même (koja se voli radi nje same)! Tu se upotrebne vrijednosti uopće proizvode zato, što su i ukoliko su materijalna podloga, nosioci razmjenske vrijednosti. A našem je kapitalistu stalo do ovoga: Prvo, on hoće proizvoditi upotrebnu vrijednost koja ima razmjenske vrijednosti, artikl namijenjen prodaji, robu. A drugo, hoće proizvoditi robu čija je vrijednost veća od zbroja vrijednosti roba koje se zahtijevaju za njezinu proizvodnju, sredstava za proizvodnju i radne snage, za koje je na robnom tržištu predujmio svoje lijepe novce. On hoće proizvoditi ne samo upotrebnu vrijednost, nego i robu, ne samo upotrebnu vrijednost, nego i vrijednost, i ne samo vrijednost, nego i višak vrijednosti.”[6]

Time je ukazano na samu bit našeg života i na osnovu cjelokupnoga kapitalističkog sistema koji “funkcionira” poput mehanizma koji sâm sebe omogućuje i održava na životu – s onu stranu naše volje i bitne spoznaje: što se to nama i s nama zapravo svakodnevno događa!

Budući pak da suvremeni “majstori propagande” toga kapitalističkog pogona na sve načine žele osporiti Marxovu “radnu teoriju vrijednosti”, s “najjačim argumentom”, kako današnji radnici žive “mnogo bolje” nego u to Marxovo vrijeme, ne znaju da im je Marx unaprijed odgovorio:

“Dakle, suma namirnica mora biti dovoljna da život radnog individuuma održi u normalnom stanju. Same prirodne potrebe, kao hrana, odijelo, ogrjev, stan itd. različite su prema klimatskim i drugim prirodnim osobitostima ove ili one zemlje. S druge strane, sâm opseg tzv. nužnih potreba, kao i način njihova zadovoljavanja, proizvod je historije, te zbog toga velikim dijelom zavisi od kulturnog stupnja dotične zemlje, a između ostaloga bitno i od toga, pod kojim uvjetima, dakle, i s kakvim se navikama i pretenzijama na život stvarala klasa slobodnih radnika. To znači da nasuprot ostalim robama, određenje vrijednosti radne snage sadrži izvjestan historijski i moralni element.”[7]

Da bi “proizvodnja viška vrijednosti”, na kojoj počiva taj kapitalistički proces do današnjeg dana, bio posve jasan (a dosada nije ni u čemu izmijenjen, nego je bitno isti), navest ćemo još i ovo Marxovo objašnjenje:

“Drugi period procesa rada, kad radnik izdire preko granice potrebnog rada, doista stoji radnika rada, utroška radne snage, ali ne stvara vrijednost za njega. On stvara višak vrijednosti koji se na kapitalista smiješi svom draži tvorevine iz ničega. Ovaj dio radnog dana zovem višak radnog vremena, a rad utrošen za to vrijeme: višak rada (surplus labour). Koliko je po spoznaju vrijednosti uopće od odlučne važnosti da je shvatimo kao samo ščvrsnuto radno vrijeme, kao samo opredmećeni rad, toliko je i po spoznaju viška vrijednosti od odlučne važnosti da ga shvatimo kao ščvrsnuti višak radnog vremena, kao samo opredmećeni višak rada. Samo po obliku u kojemu se taj višak rada cijedi iz neposrednog proizvođača, radnika, razlikuju se ekonomske društvene formacije, na pr. društvo ropstva od društva najamnog rada.”[8]

Kao da se danas nešto promijenilo u tom procesu!? A što se pak tiče ne samo onih “vrlih ekonomista”, koji glorificiraju čitav taj kapitalistički pogon kao najviše dostignuće onoga što se danas naziva “slobodom neoliberalizma”, dakle nečega što ni ne može biti bolje, već je Marx ironizirao i persiflirao takvu “glorifikaciju” takvog stanja:

“Oblast prometa ili robne razmjene, u okviru koje vrši se kupovanje i prodavanje radne snage, bila je uistinu pravi “raj prirođenih čovjekovih prava”! (Marx misli ovdje na tzv. “prirodno pravo” izvrgnuto ruglu, op. M. K.). Sloboda, Jednakost, Vlasništvo i Bentham! – Sloboda! Jer se kupac i prodavač neke robe, recimo radne snage, opredjeljuju samo svojom slobodnom voljom. Oni ugovore zaključuju kao slobodne, pravno jednake ličnosti. – Ugovor je krajnji rezultat u kojemu njihove volje dolaze do zajedničkog pravnog izražaja. – Jednakost! Jer se jedan prema drugome odnose samo kao vlasnici roba, i razmjenjuju ekvivalent za ekvivalent, – Vlasništvo! Jer obojica raspolažu samo onim svojim. – Bentham! Jer i jedan i drugi vode računa samo o sebi! Jedina moć koja ih sastavlja i dovodi u uzajamni odnos, jest moć njihove sebičnosti, njihove posebne koristi, njihovih privatnih interesa. I baš zbog toga što se ovako svi brinu svatko za se, a nitko za druge, oni – uslijed neke unaprijed određene harmonije među stvarima – ili pod rukovodstvom izvanredno pronicljivog proviđenja, vrše samo djelo svoje uzajamne koristi, opće koristi, interesa cjeline!”[9]

Marx se ovdje drastično narugao kako ekonomskom, tako i moralnom utilitarizmu 17. i 18. stoljeća u Engleskoj, kojemu je jedan od prvih i najznačajnijih predstavnika tada bio Jeremy Bentham (1748-1832), a taj je “pravi duh kapitalizma” na djelu još i danas, a zove se – “globalizacijski neoliberalizam”, ne samo kao nešto “novo”, nego i “najbolje na svijetu”! “Bauk kruži svijetom, bauk komunizma!”

Marx navedeni stav u obliku ironije završava sarkazmom, kojim želi istaknuti onu bitnu životnu razliku, koja je početkom trećeg milenija drastičnija nego u njegovo doba:

“Bivši vlasnik novca ide naprijed kao kapitalist,za njim ide vlasnik radne snage kao njegov radnik; prvi se značajno smješka i hita na posao, dok drugi ide plašljivo, opirući se kao netko koji je na tržište iznio vlastitu kožu, pa sad može jedino očekivati još – štavionicu.”

FETIŠKI KARAKTER ROBE I NJEGOVA TAJNA

Ovo je prije svega doslovan prijepis Marxova odjeljka 4. “Kapitala”. Prenosimo ga u istom obliku zato, što se upravo u njemu nalazi ona naša usporedba između Fichteove bitne teze, kojom osniva svoju spekulativnu misao, i Marxove bitne misli, što smo je nazvali – spekulativnom. Iako se taj spekulativni “moment” nalazi već u prethodnom naglašavanju dvostrukoga karaktera robe, dakle u samom pojmu robe kao bitnom, upravo epohalnom produciranju odnosa cjelokupnoga našeg života, što traje u tom obliku već 2 do 3 stoljeća, od tzv. prvobitne akumulacije kapitala sve do današnjeg dana, ovdje s Marxovom analizom dolazi ta sama spekulativna srž našeg “još-ne-samospoznatog” života do posljednje samospoznate konsekvencije. Zato moramo citirati te bitne Marxove – upravo spekulativne – stavove, jer se u njima krije odgonetka naše bitne svakidašnje zagonetke života, koju bi čovjek današnjice mogao realno-djelatno dokraja “odgonetnuti”, a to znači ujedno provesti u djelo, tek onda, kad bi za njega postao i bio svakidašnji – “memento mori” njegova života ili smrti.

U Predgovoru prvom izdanju Kapitala Marx piše najprije o onome, što će kasnije biti “prava kost u grlu” svim interpretatorima, koji neće razumjeti samu srž problema:

“Svaki je početak težak, važi u svakoj znanosti. Zato će i biti ponajteže razumjeti prvu glavu, osobito odjeljak koji sadrži analizu – robe. A što se tiče same analize supstance vrijednosti i veličine vrijednosti, popularizirao sam je što sam više mogao.”

Zatim slijedi ono bitno:

“… lakše je proučavati izgrađeno tijelo, nego njegovu stanicu. Osim toga, kod analize ekonomskih oblika ne možemo se poslužiti ni mikroskopom, ni kemijskim reagencijama. Njih mora zamijeniti moć apstrahiranja. Međutim je za buržoasko društvo robni oblik proizvoda rada, tj. vrijednosni oblik robe, stanični oblik ekonomije. Čovjeku bez obrazovanja čini se da se analiziranje toga oblika vrti u samim domišljanjima. Doista je tu i riječ o domišljanjima, ali samo onako kako se to radi i kod mikrološke anatomije”.

To Marxovo “domišljanje”, što ga on naziva “moć apstrahiranja”, mogli bismo shvatiti onim što ono i jest, naime, – spekulativnom rekonstrukcijom, kao metodu (jer je o njoj ovdje riječ) vraćanja na početak procesa! A to i jest “pravi put” do spekulacije, koja se javlja i potvrđuje u obliku – samoosvješćivanja.

Evo tih epohalnih spekulativnih Marxovih stavova, koji se jednostavno – “ne žele” ni čuti, a kamoli “prakticirati” u životu:

“Na prvi pogled roba izgleda stvar sama po sebi razumljiva, trivijalna. Iz njezine analize međutim izlazi da je to “vraška stvar”!, puna metafizičkih domišljaja i teoloških mušica. Ukoliko je upotrebna vrijednost, nema na njoj ničega misterioznog, bilo da je promatram sa stanovišta da ona svojim svojstvima zadovoljava ljudske potrebe, ili da ta svojstva dobiva tek kao proizvod ljudskog rada. Očigledno je da čovjek svojom djelatnošću mijenja oblike prirodnih materija na način koji mu je koristan. Na primjer, mijenja se oblik drveta kad se od njega pravi stol. Pa, ipak, stol ostaje drvo, obična osjetilna stvar. Ali, čim istupi kao roba, pretvara se u stvar osjetilno nadosjetilnu. On ne samo da stoji nogama na podu, nego se postavlja naglavce prema svim drugim robama, te iz svoje drvene glave pušta čudne mušice, mnogo čudnije nego kad bi sâm od sebe počeo plesati.

Znači, dakle, da tajanstveni karakter robe ne potječe iz njezine upotrebne vrijednosti. On isto tako ne potječe ni iz sadržaja odredaba vrijednosti.”.

Pa, iz čega onda? Ne samo iz ovog dvostrukoga karaktera robnog oblika, nego iz dvostrukoga karaktera našeg vlastitog života, pri čemu onaj “drugi”, ali bitni, za nas nije “prepoznatljiv”, jer to – ne znamo?, ne nego – jer to ne želimo znati! Možda je to predrastično rečeno, ali je jako blizu istini! Zašto? Zato jer ne želimo ne samo čuti istinu o svojemu životu, nego ne želimo biti – slobodni!

Na to pitanje Marx odgovara:

“Pa, iz čega onda potječe zagonetni karakter proizvoda rada, čim uzme oblik robe? Očevidno iz samog tog oblika.”

Mi bismo ovdje odgovorili: Zato što se zadovoljavamo samo onim “prvim oblikom” robe, naime: upotrebnom vrijednošću! I to nam je – posve dosta! Pa, nećemo valjda još maltretirati se time da pitamo, što stoji iza tog predmeta, ne samo puke upotrebe, nego pravog – užitka! Pusti brigu na veselje! Zato je kapitalizam očevidno – neuništiv!? Pa, kad ti ne daju živjeti, kada te uništavaju, kada te tuku, kad si u totalnoj bijedi, bez posla i bolestan, kada te hapse zbog “verbalnog delikta”, jer si nešto kritički primijetio prema vlasti, kada te već žele i ubiti, – još uvijek može biti i gore: “Ne bi se štel mešati”, nije to moja stvar, to se ionako tiče nekoga drugoga, a ne mene”… itd. A sloboda? Ma, kakva je pak to – apstrakcija? Niš ne razmem! A što mu je to nekakvo – ljudsko dostojanstvo?! Same fraze!

Marx nam, međutim, “posve apstraktno”, što mi ni ne razumijemo, niti želimo razumjeti, odgovara na to pitanje:

“To znači da se tajanstvenost robnog oblika sastoji jednostavno u tome, što on ljudima društvene karaktere vlastita njihova rada odrazuje kao karaktere koji objektivno pripadaju samim proizvodima rada, kao društvena svojstva koja te stvari imaju od prirode, a otuda im se i društveni odnos proizvođača prema cjelokupnom radu odrazuje kao društveni odnos koji izvan njih postoji – među predmetima. Ovim quid pro quo (zamjenjivanjem) proizvodi rada postaju robe, osjetilno nadosjetilne stvari”.[10]

PRAVI SADRŽAJ I SPEKULATIVNI SMISAO “RAZMJENSKE VRIJEDNOSTI“

Naše dosadašnje ukazivanje na unutrašnju smisaonu vezu između Fichteova osnovnog spekulativnog stava – izražena još uvijek posve apstraktno onim: “djelovanje i djelo ujedno” – i s druge strane Marxova “dvostrukoga karaktera robnog oblika”, dakle: upotrebne i razmjenske vrijednosti, ostalo je ovdje, i nakon svih dosada navedenih bitnih Marxovih stavova iz “Kapitala”, ipak dosta – nekonkretizirano! Ostalo je, naime, još neodređeno, što je to “spekulativno” što leži iza “upotrebne vrijednosti”, a sadržano je u toj “razmjenskoj vrijednosti”?

Budući da se u toj razlici “krije” ona tzv. tajanstvenost,[11] što je ističe Marx, na osnovu koje i onaj njegov stol počinje plesati kao u nekoj “spiritističkoj seansi”, valja podsjetiti na tu istu “tajanstvenost” što smo je nastojali “otkrivati” u dosadašnjem raspravljanju, s namjerom da se dokuči bitna razlika između spekulacije i filozofije. Upravo je to, naime, ovdje na djelu.

Već u samom pojmu predmeta, zapravo implicitno kroz čitavu historiju filozofije, a naročito u novovjekovnoj: od Descartesa do Kanta, “prekrivena” ili “skrivena” je ta “tajanstvenost”, o kojoj ovisi zapravo na svoj način sama bit čovjekova života, naprosto zato, što to nikad nije bila i nije samo “stvar filozofije”! U čemu leži ta tzv. “tajanstvenost”, koju najprije filozofski-spekulativno otkriva Fichte, a onda Marx u “Kapitalu?” Upravo u tome što se taj “predmet” u liku proizvedena i gotova proizvoda kroz čitavu historiju pojavljuje kao ne samo bitna, nego i jedina osnova čovjekova samoodržanja na životu. Taj je predmet “stvar” koju – pošto ju je proizveo, jer više nije životinja koja sve za svoje održanje nalazi u prirodi – čovjek treba u svim njezinim oblicima: hrani, piću, odjeći, obući, stanu, namještaju itd, te on taj predmet-stvar uzima kao nešto samo po sebi razumljivo i bitno neupitno, što on u tom obliku stalno i jest! Ovo “jest” kao tzv. bitak prati čovjeka “u stopu” kao nezaobilazna i bitna pretpostavka same mogućnosti njegova života, i upravo kao takva ona postaje i ostaje kao nešto posve – neupitno, sada dakako u svojoj – danosti. Ona jeste proizvedena, ali sada kao dana stoji pred čovjekom kao ono što nam Marx imenuje pojmom – upotrebne vrijednosti. U tom njezinu obliku nema tu “nikakve tajanstvenosti”. A upravo u tome leži sva ta prava tajanstvenost, koja prekriva samu bit svakidašnjeg čovjekova života!

I što sad napokon stoji u tom “iza”, dakle u toj “razmjenskoj vrijednosti”?! Odgovor bi mogao u najgrubljem obliku biti ovaj: Iza toga stoji sama krv, tj. sva bijeda čitava čovječanstva kroz cijelu njegovu historiju! A ovaj pojam “historije” identičan je s klasnom historijom, dakle, s historijom eksploatacije, ratova, pljačke, uništavanja, ugnjetavanja svih oblika onih potlačenih, bijednih, nemoćnika i nevoljnika. Fichte je o tome pisao lucidno – “anticipirajući” ujedno ovaj naš “jugoslavenski rat” 90.-tih godina 20. stoljeća:

“Samo tamo, gdje korist zapada malobrojne tlačitelje, a gdje šteta, muka, troškovi padaju na bezbrojnu vojsku robova, moguć je i shvatljiv pljačkaški rat”[12]. Jer su upravo oni proizvodili sve one “filozofijske predmete” i te “upotrebne vrijednosti”, pri čemu je svagda ostajalo “skriveno”: tko, kako, pod kojim uvjetima, okolnostima, i užasnim mukama su oni to stvarali, za one koji su onda to samo uživali i “vrlo lijepo i pametno filozofirali”.

Marxova “razmjenska vrijednost” izražava to užasno nacereno naličje čovjekova života, i strahotu koja stoji iza te “sjajne fasade” bogatstva i blještavila, i iza čitava tog raskoša, bahatosti, neljudskosti, obmane i samoobmane, iza toga “glumljenog života” do neukusa, a pod firmom civilizacije, kulture, znanosti, duhovnosti i crkveno-religijske “svetosti” kao i svih mogućih “kulturnih institucija”, pa čak i “velike brige”: za nemoćne i siromašne u svim mogućim (crkvenim) “caritasima”, iza kojih se grade velebne crkvene palače i katedrale, dok beskućnici nemaju gdje spavati![13]

To je ta “razmjenska vrijednost”, koja bi se primjerenije trebala zvati: paklenska vrijednost, kako bi možda bila – bar uočljivija! Iako se u tom kapitalističko-globalističko-mafijaškom svijetu ne bi time ništa ni “za dlaku” promijenilo!

Zato i Fichteovo plediranje za čovjekovu djelatnost kao samodjelatnost, da ne ostanemo samo na toj “spoznajnoj površini”, kao i Marxov zahtjev za “realizacijom filozofije”, dakle za radikalnom izmjenom svijeta u temelju i njegovoj cjelini – ostaju “glas vapijućega u pustinji” kao i u Isusa Krista, jer on ima “predobre” svoje “nasljednike”, tumače i propovjednike diljem cijeloga svijeta!

Kako je, uostalom, sâm Fichte mogao “pledirati” za čovjeka i njegovu čovječnost, da bi se sâm taj čovjek “izvukao” iz te duhovne i materijalne bijede, kad je i sâm došao do ove spoznaje:

“Čovjek bi se radije dao tretirati kao neki skrutnuti komad lave na Mjesecu, nego da sebe shvati i potvrdi kao samosvjesno, dakle – slobodno biće!”

[1] U bilješci dodaje Marx ovo: “U 12. vijeku, toliko razvikanom sa svoje pobožnosti, moglo se među ovim robama često naći veoma suptilnih stvari. Tako jedan francuski pjesnik onoga vremena nabraja među robama što su bile sabrane na sajmu u Landitu, pored odijela, obuće, koža, zemljoradničkih alata, neprerađene kože itd. još i “femmes folles de leur corps” (javne ženske).

[2] G. W. F. Hegel, Grundlinien der Philosophie des Rechts, isto, § 67, str. 144-145.

[3] Karl Marx, Kapital I, Kultura 1947. str. 48-49.

[4] Isto, str. 125.

[5] Isto, str. 127.

[6] Isto, str. 142.

[7] Isto, str. 128-129.

[8] Isto, str. 170.

[9] Isto, str. 132-133.

[10] Isto, str. 36.37.

[11] Poznati i danas vrlo popularan francuski filozof Jacques Derrida u svojoj knjizi: “Sablasti Marxa (ili: “Marxove sablasti”), naziva tako upravo Marxov pojam “razmjenske vrijednosti”. To je aludiranje na Marxovu “spiritističku seansu” u vezi s pojmom stola, koji “počne plesati”, čim se postavi pitanje njegova pravog (proizvodilačkog) podrijetla, u čemu se sastoji “odgonetka” te kapitalističke bitne “zagonetke”. No, taj je Derridin pojam “sablasti” vrlo dvosmislen, i kao takav izazvao je diskusije i polemike, naročito od strane suvremenih talijanskih marksista (Negri i dr.). Nije, međutim, riječ ni o kakvim “sablastima”, čak ako se tim određenjem želi iskazati kritički stav spram bitnog nerazumijevanja same biti Marxove kritike kapitalizma. Zato smo ovdje na posve drugačiji način ukazali na pravi smisao Marxova pojma “razmjenske vrijednosti”, pri čemu nema ništa “sablasno”, nego je riječ samo o čovjekovu nehtijenju da se zapita o smislu svoga faktičkog oblika egzistencije u – kapitalizmu, koji mu “kroji sudbinu” svakodnevno.

[12] J. G. Fichte, Odabrane filozofske rasprave, Kultura, Zagreb 1956, str. 120.

[13] Već je Platon oko 400. god. pr. naše ere pisao o sličnim situacijama: “Nikakva država ne može bilo kakvim zakonima postići unutarnjeg mira, dok ljudi misle, da sve treba trošiti do pretjeranosti, i dok žive u uvjerenju, da moraju biti slobodni od svakog posla osim od gozbi, pijanki i ljubavnih naslada, koje revno pripremaju. Stoga je nužna posljedica, da te države neprestano doživljuju promjene u svom uređenju, koje jedino može biti tiransko ili oligarhijsko ili demokratsko, i da oni koji u njima vladaju ne podnose ni da se spomene ime onog uređenja, koje se osniva na pravednosti i ravnopravnosti.” (Sedmo pismo). Platon, Država – Državnik, M. Hrvatska, Zagreb 1942.